Zaljubljen u tri naranče u povodu premijere u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu Slavni ruski skladatelj Sergej Prokofjev (1891-1953) rođen je u manjem ukrajinskom mjestu Sončivka, tada sastavnom dijelu velikog Ruskog carstva, u imućnoj obitelji koja mu je omogućila dobru naobrazbu.

Piše: Marija Barbieri, KLASIKA.hr

Slavni ruski skladatelj Sergej Prokofjev (1891-1953) rođen je u manjem ukrajinskom mjestu Sončivka, tada sastavnom dijelu velikog Ruskog carstva u imućnoj obitelji koja mu je omogućila dobru naobrazbu. Okušao se u svim glazbenim vrstama i na svima je ostavio djela trajne vrijednosti. Ipak, posebno ga je privlačila glazbena scena, opera i balet. Predloške je nalazio u velikim djelima svjetske književnosti. Tako je opera Zaljubljen u tri naranče koju je skladao 1919. u ranoj i najradikalnijoj fazi svojega stvaralaštva, nastala prema istoimenoj komediji – L’ amore delle tre melarance – venecijanskog komediografa Carla Gozzija (1720-1806). (Usput budi rečeno, Gozzi je 1740. stupio u vojnu službu i četiri godine proveo u Dalmaciji.) Gozzijeva komedija parodija je na stil dvojice njegovih suvremenika, Carla Goldonija i Pietra Chiarija te svojevrstan odgovor na Goldonijeve realističke komedije. Gozzi je u svoju komediju uveo nadnaravne i mitske elemente koje upotrebljava u svrhu satire. Komedija je izvedena 1761. i postigla je golem uspjeh. Gozzi je bio veliki pobornik commedie dell’ arte, ali za razliku od njezine osnovne karakteristike – improvizacije – tekstovi njegovih scenskih djela u cijelosti su fiksirani. Poslije je našao nadahnuće u bajci. Nastala je tako Turandot, koju je Schiller preveo a Goethe 1802. postavio na scenu u Weimaru. Počeo je pisati i tragedije, ali uspjeh Naranči nije se ponovio.

Prošlo je stoljeće i pol od nastanka Gozzijeve komedije Zaljubljen u tri naranče do njezine obradbe koju je priredio slavni ruski redatelj Vsevolod Meyerhold (1874-1940). U njoj je našao ishodište za oblikovanje vlastite vizije kazališta koje bi se temeljilo na višeznačnosti i slojevitosti commedie dell’ arte. To Meyerholdovo viđenje teatra potpuno je obuzelo Prokofjeva, i kad je dobio poziv upravitelja Chicago Opera Association (Čikaškog opernog društva) dirigenta Cleofontea Campaninija (1860-1919) da za nj sklada operu, uzeo je Meyerholdov divertissment u dvanaest slika s prologom, epilogom i tri intermezza kao osnovu svoje opere. Nevješt engleskom jeziku odlučio se za libreto na francuskom s naslovom L’ amour des trois oranges. I ta satirička opera u tradiciji commedie dell’ arte s dozom nadrealizma praizvedena je u Auditorium Theatreu u Chicagu 30. prosinca 1921. U tadašnjem Sovjetskom Savezu, izvedena je 1926. Od tada je počela ulaziti u repertoar i u velikoj je mjeri odredila smjer kretanja suvremene glazbe i modernoga poimanja operne umjetnosti. Svojom jednostav­nošću, duhovitošću i osobitim stilom stekla je mnoge poklonike diljem svijeta. Radnja te glazbene farse donosi priču o princu, sinu kralja Trefa, kojega je zla vještica Fata Morgana začarala melankolijom. Melankolija se može izliječiti samo smijehom. Nakon mnogih peripetija, smiješnih i tužnih dogodovština te ljubavnih zapleta, Princ je na kraju oslobođen prokletstva.

Opera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu predstavila je operu Zaljubljen u tri naranče 4. listopada 1970. Bila je to velika predstava zagrebačke Opere u prijevodu Stanka Gašparovića pod ravnanjem Nikše Bareze u režiji Koste Spaića, scenografiji Berislava Deželića s kostimima Inge Kostinčer i u koreografiji Miljenka Vikića. Postigla je velik uspjeh. Opera HNK-a Split izvela je operu Zaljubljen u tri naranče na otvorenju 34. Splitskog ljeta, 15. srpnja 1988., pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja u režiji Tamasa Ferkaia, scenografiji Philipa Granita s kostimima Marije Žarak u koreografiji Višnje Đorđević. Poslije gotovo pola stoljeća, 17. veljače 2017., Opera Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu opet će premijerno izvesti operu-farsu Zaljubljen u tri naranče pod ravnanjem Nikše Bareze i u režiji Krešimira Dolenčića. Razigranu i bajkovitu scenografiju te neobičnu kostimografiju s mnoštvom duhovitih elemenata potpisuje mladi engleski umjetnik Simon Bejer, kojemu je poslije uspješnih suradnji s velikim kazališnim kućama diljem Europe ovo prvi angažman u zagrebačkom HNK-u.

Veliki operni ansambl predstave čine: Luciano Batinić / Berislav Puškarić (Kralj Tref), Michael Hendrick / Nikša Radovanović (Princ), Sofia Ameli Gojić / Dubravka Šeparović Mušović (Princeza Clarice), Davor Radić (Leandro), Ladislav Vrgoč (Truffaldino), Ljubomir Puškarić (Pantalone), Ozren Bilušić (Tchelio), Ivanka Boljkovac / Tamara Franetović Felbinger (Fata Morgana), Tanja Ruždjak (Princeza Ninetta), Martina Menegoni (Princeza Linetta), Iva Krušić (Princeza Nicoletta), Cecilija Car / Helena Lucić Šego, (Smeraldina), Vitomir Marof (Farfarello), Siniša Štork (Kuharica), Božimir Lovrić (Majstor ceremonije) i Ivica Trubić (Herald). Sudjeluju orkestar i zbor HNK-a u Zagrebu. Opera će se izvoditi na hrvatskome jeziku.

© Marija Barbieri, KLASIKA.hr, 13. veljače 2017.
(zahvaljujemo Propagandi HNK-a u Zagrebu)

http://klasika.hr/index.php?p=article&id=2310