„Jednom kad publiku uvjeriš u svoj svijet, onda možeš ispričati priču!“

Zamršeni i uski hodnici zagrebačkog HNK-a ispunjeni svakodnevnom vrevom mnogobrojnih umjetnika oduvijek su me fascinirali. Oni skrivaju u sebi toliko neispričanih i skrivenih priča. Mi kao gledatelji svake večeri uranjamo u nove svjetove za koje je potrebno mjeseci truda i rada, a oni nastaju upravo u tim hodnicima. Velikom dijelu tih kreatora nikad ni ne vidimo lica. Imati priliku ispričati jednu od tih skrivenih priča, uvijek mi predstavlja posebno uzbuđenje.

Povodom nove premijere opere ruskog skladatelja Sergeja Sergejeviča Prokofjeva Zaljubljen u tri naranče, nastalu pod ravnanjem Nikše Bareze i u režiji Krešimira Dolenčića, koja će se održati u petak 17. veljače na pozornici zagrebačkog HNK, pozvana sam provesti par sati s mladim kostimografom i scenografom Simonom Bejerom. Nalazimo se nakon jutarnje probe, a Simon, noseći cijelo vrijeme sa sobom dio spisa i skica, unaprijed se ispričava što ćemo morati malo trčati uokolo s njim. No, on ne zna da upravo ti vrludavi hodnici i odaje skrivaju one najbolje priče.

Za samo par dana je premijera nove opere, a Simon jureći svojim brzim, ali sitnim koracima kroz podzemni tunel, opisuje svoj radni dan koji započinje u 7h, a završava tek iza ponoći kada napokon ostavi svoje skice i zaklopi oči. No, i tada uz uzglavlje ima bilježnicu jer nikad ne zna kad će mu pasti nova ideja na pamet ili kad će se morati sjetiti još jedne stvari koju mora sutra obaviti. Ujutro voli vrijeme izdvojiti za scenografiju, a popodnevne sate posvetiti samim kostimima. No, uz smijeh naglašava kako to u zagrebačkom kazalištu baš nije moguće, jer za razliku od londonskih kuća, u HNK većina ljudi radi do 15h. Kako ga čekaju još dvije probe, Simon nas vodi u prostorije gdje nastaju ženski i muški kostimi. Uz svoj neodoljiv osmijeh, po deseti put se ispričava što ne može odmah u miru sjesti. „Toliko toga se još mora obaviti!“, komentira dok u isto vrijeme hendla jednu satensku haljinu i jedan muški kostim. Čas je u ženskim prostorijama, čas u muškim. Teško ga je pratiti, a osim zvuka šivaćih mašina kroz hodnike se samo čuje „Simon, Simon“, „Je li Simon tu?“, „Jeste li vidjeli Simona?“, „Treba mi Simon…“

Samo rijetki ne bi isijavali nervozom. Samo rijetki bi na toliko razvlačenje s različitih strana ostali posve mirni. I prije svega pristojni. Simon u tom kaosu sve drži pod kontrolom. On pazi na svaki detalj, njemu ne bježi fokus. Ali isto tako je sposoban u samo jednoj sekundi, kad obavi jedan posao, posvetiti se onom drugom. S jednakim fokusom i intenzitetom. Nakon obavljenih proba, njegovo ime postaje tek jeka u hodnicima, i Simon je, napokon, posve naš. U miru odrađuje fotografiranje, u niti jednom trenutku ne gubi strpljenje niti pokazuje naznake umora. Dio nervoze jedino se može osjetiti u njegovom brzom hodanju. On želi što prije doći do svog cilja. Sjedamo u kazališnu menzu gdje Simon po prvi put nakon doručka napokon nešto jede. Na njegovom licu se možda vide male naznake umora i izgubljenih sati sna, no čim udahne i počne pričati svoju priču, on se istog trena ispuni zanesenom energijom.

„Ovo je moj prvi put da radim u Hrvatskoj. Redatelj Krešimir Dolenčić je za ovaj projekt htio imati novo ime te se raspitao kod svoje prijateljice producentice, koja je ujedno i agentica, za svježa lica. Na uvid je dobio par prijedloga i na koncu je odabrao mene. Upoznali smo se ovog ljeta i nakon što smo shvatili da na stvari gledamo na sličan način, posebno na kazalište, počeli smo raditi na ovoj velikoj apsurdnoj bajci koja je zabavna, ali u jednu ruku zlobna i satirična“, objašnjava Simon.

Na operi Zaljubljen u tri naranče Simon potpisuje scenografiju i kostimografiju, a na pitanje je li mu teško raditi dva posla istovremeno, on samo sliježe ramenima.

„Ja radim samo ako mogu raditi i jedno i drugo. U Velikoj Britaniji smo tako učeni da radimo i mi na ta dva segmenta gledamo kao na istu stvar. Razdvajanje mi nije jasno. Najteži dio je organizacija vremena i fokus na pojedine stvari. Kako sam prvenstveno školovan za slikara, na sve što radim gledam kao na jednu sliku. Slikara se nikad ne pita tko je radio pozadinu, a tko detalje. Sve je to dio jednog svijeta kojeg stvaraš. Za mene kazalište u svojoj biti i je stvaranje jednog novog svijeta. Ako možeš stvoriti svijet, koji ne mora nužno biti stvaran, ali treba biti uvjerljiv u svojoj vlastitoj stvarnosti, to je predivno. U tom svijetu svaki element treba biti uvjerljiv i niti jedan ne smije iskakati i narušavati tu stvorenu sliku. Gledatelj ne smije pomisliti kako nešto nije dio tog svijeta. Na to obraćam posebnu pozornost. Jednom kad publiku uvjeriš u taj svijet, onda možeš ispričati svoju priču.“

Za ovu operu Simon je kreirao oko 50-ak kostima, a najdraži mu je onaj za lika Truffaldina kojeg tumači Ladislav Vrgoč. Od samog početka je imao točnu viziju boje jakne, no mjesecima nije mogao naći željeni materijal. U Londonu u niti jednom katalogu nije postojala dotična nijansa crvene, a potraga po trgovinama tekstila u New Yorku također je bila bezuspješna. Na koncu je Simon u Zagrebu nabavio pink saten, kojeg je sa svojim timom četiri puta bojao, da bi na koncu dobio onu savršenu nijansu crvene koju je zamišljao mjesecima u svojoj glavi.

„Svijet opere ‘Zaljubljen u tri naranče’ je jedan lud svijet, a u operi ćemo na sceni vidjeti brojne reference iz 19. stoljeća. Komad je 1921. napisao avangardi ruski kompozitor Prokofjev, koji je imao brojna poznanstva među mladom ruskom pokretu, koji se događao nakon Prvog svjetskog rata. Na njega je utjecao dadaizam i surealizam – cijeli taj Zeitgeist je pretočio u ovaj komad. To je glasna i agresivna, ali i zabavna i luda opera. Krešo mi je dao jednu uputu – misli veliko i misli ludo. I stvori takav svijet. Na sceni je estetika veoma čista i dominiraju oštre linije. Pokušavao sam biti kaotičan, ali u određenim granicama.“

Na pitanje je li ima tremu pred samu premijeru, Simon odgovara da ne osjeća nervozu, ali zato s druge strane malo spava. Zna da rade najbolje što mogu i vjeruje kako će podići ljestvicu. No, uzbuđenje je, kao pred svaku premijeru, naravno prisutno.

„Moja kuma mi uvijek, kad joj govorim kako sam nervozan, ističe da bi se ona zabrinula da to nisam, jer bi to značilo da mi nije stalo!“

Simon nije nerealni zanesenjak koji glorificira svaki segment svog posla. Voli istraživati nove strane ovog posla, stoga ga je oduševila činjenica da u zagrebačkom HNK postoje postolari koji izrađuju cipele točno prema njegovoj viziji. Inače mora razmišljati gdje ih može nabaviti, a da se uklapaju u njegove kostime, a ovaj put je imao mogućnost da te iste cipele sam zamisli.

Točno se sjeća trenutka kad se zaljubio u kazalište. Bilo je to kada je imao 12 godina te ga je otac umjesto majke, koja je bila bolesna, odveo na operu Tosca.

„Točno se sjećam svakog i najmanjeg detalja, svake promjene seta, svakog kostima. Bio je to jedan novi fascinantni svijet. I u tom trenutku je u meni nešto kliknulo. Tijekom srednje škole izrađivao sam kostime za svoje prijatelje i mi bismo svake godine osvojili nagradu za najbolje kostimirane učenike. Obožavao sam to. A danas, danas mi je to posao. Ostvarenje sna. Koliko god je nekad taj posao težak, dan mi nikad ne traje predugo“, objašnjava Simon.

Nakon što se završio studij Primijenjenih umjetnosti na Sveučilištu u Melbourneu, Simon se seli u Veneciju gdje neko vrijeme radi u muzejima i galerijama. No, u jednom trenutku mu je dosadilo biti samo okružen umjetnosti bez da ju stvara.

„I onda sam odlučio da je vrijeme da stanem s onim što radim, i da učinim ono što sam oduvijek htio, ali za to nisam imao hrabrosti – baviti se kazalištem!“

Seli se u London gdje upisuje postdiplomski na Motley Theatre Designu koji je specijaliziran za operu i dizajn. Imao je sreću da je odmah nakon završetka počeo raditi kao asistent, a do danas je imao priliku raditi za La Fenice (Venecija), The Royal Opera House (Covent Garden), Teatro del Liceu (Barcelona), Teatro Petruzzelli (Bari) i La Scala (Milano).

„Niti jedno školovanje te ne može pripremiti na sve ono što te čeka u kazališnom svijetu. Zahvalan sam na ljudima koji su sa mnom spremni riskirati i koji mi pružaju priliku da iskažem svoju viziju.“

Voli raditi diljem Europe, i vjeruje kako će jednom živjeti u Italiji ili Francuskoj, no njegov trenutni dom je London. Kazalište u glavnom britanskom gradu je fascinantno, živo, uzbudljivo, energija je nevjerojatno, a kultura te inspirira na svakom koraku. Ističe kako prilikom stvaranja kostima prvenstveno razmišlja o samom liku. Jer u jednu ruku ga kroz kostime i stvara. Upravo to mu je najfascinantniji dio posla kojim se bavi. A najdraži trenutak?

„Sve do same premijere ne vidim svoju viziju kao jednu sliku jer sam i dalje fokusiran na određene segmente. Tek na premijeri vidiš napokon cijelu sliku. Taj trenutak, kad napokon na sceni oživi svijet kojeg sam do tada zamišljao mjesecima u svojoj glavi, se ne može opisati. I uvijek se nadam da će taj svijet dirnuti druge ljude. To i jest glavna zadaća kazališta“, zaključuje Simon.

Mija Dropuljić
Foto: Dario Dunaj

http://www.fashion.hr/lifestyle/kultura/simon-bejer–mladi-umjetnik-u-ciji-svijet-zelite-zaroniti-127616.aspx